Naslovna Izdavaštvo Kultura, jezik i pismo

Kultura, jezik i pismo

14
Objavi

Prostor Sandžaka je od vajkada bio usko povezan sa Bosnom: nacionalno, vjerski, kulturološki, jezikom. Na tom prostoru “Bošnjaci žive već 500 godina u drugačijim prilikama, okolini i pod drugačijim utjecajima nego što je to slučaj sa Bošnjacima u njihovoj današnjoj matičnoj zemlji Bosni i Hercegovini. Ta činjenica njih nije izdvojila iz areala jedinstvenog bošnjačkog stanovništva, jer su bitni formativni politički, ekonomski i kulturni elementi koji određuju nacionalne identitete za sve njih isti. Ali je zato dovela do stvaranja osjetnih razlika koje se, može biti, najbolje i najjasnije vide u jezičkoj praksi, običajima i načinu mišljenja kod stanovnika Sandžaka, kada se oni porede sa stanovnicima Bosne i Hercegovine.“[1] Zelena transverzala – od doline rijeke Ibra i Starog Kolašina, Limskom dolinom, koja se dolinom Drine povezuje preko Romanije na Glasincu – postojbina je Bošnjaka, direktnih potomaka Ilira, otkada je zabilježeno pamćenje da jedan narod egzistira na ovom prostoru.[2] Autohtono stanovništvo iz višebožačke vjere usljed utjecaja Kelta, koji dolaze na prostor Ilirika, donose arijevsku vjeru, odnosno izvorno učenje Isaa, alejhisselam, prihvata Arijevo učenje o vjeri u jednog Boga i kao monoteistički narod i 15. vijeku dočekuju Osmanlije i prihvataju islam.[3] Bošnjaci Sandžaka ispraćaju Osmanlije 1912. nakon pet vijekova, a zadržavaju islam kao način življenja, kulturu i leksiku kao naslijeđe. Od tada pa sve do 1941. godine Bošnjaci Sandžaka žive islamskim načelima života, u svim iskušenjima koja prate ljude bez države koja bih ih zaštitila od pogroma i istrebljenja, kako fizičkog tako i kulturalnog, koja su ih zadesila od strane četničkih odreda Koste Pećanca tokom međuraća, što ih nagoni na muhadžirluk ka Turskoj, ali i intelektualnom povlačenju, pokušavajući tako da sačuvaju goli život. Godine 1941. ukidaju se šerijatski sudovi u Novom Pazaru i na taj način se pravno ukida svaka veza muslimana Bošnjaka sa hilafetom.[4] Posljednji bedem zaštite islama i muslimana postaju pojedinci.

Prihvativši Arijevo monoteističko učenje, Dobri Bošnjani su potvrdili da su u stanju da saslušaju i prihvate, na osnovu kulture komunikacije dokazima, nešto novo, ono zašta smatraju da je bolje od onoga što su imali. Kasnije, prihvatanjem islama, Bošnjaci uzdižu sebe u tom pogledu, jer su u islamu prepoznali savršenstvo, kako u individualnom tako i u kolektivnom smislu, kako na unutrašnjem planu čovjeka tako i na državotvornom planu društva. U islamu su prepoznali snagu da napreduju kao pojedinci, ali i snagu kojom se oni koji ih žele uništiti drže na distanci. U tom blagostanju hilafeta nastao je književno-umjetnički život Bošnjaka Sandžaka na orijentalnim jezicima, na bosanskom jeziku arebicom, kao i u obliku narodne književnosti. Kao primjer toga jesu: Ahmed Vali Novopazarac (sa djelom Hisnul Din, ašknama sa preko 7000 stihova), Ahmed Hatem Bjelopoljak, Mula Sulejman Tabaković, Salih Gašević, Avdo Međedović (Ženidba Smailagić Meha, ep sa preko 12.000 stihova), kao i još pedesetak autora koji su u različitim pjesničkim žanrovima iznosili uzvišene misli, ideje, savjete i dr., priznate i čitane kako na Dvoru tako i u narodu. Poezija kao najuzvišeniji način izražaja tog vakta čuvala je vjeru, kulturu i riječi od zaborava, bila je, a i danas je, dokaz o intelektualnom nivou jednog naroda, njegovoj svijesti da baštini svoje, uzima od drugih ono što mu nedostaje i tako pravi savršen mozaik života. Onog trenutka kada je Hilafet otišao sa ovih prostora, Bošnjaci su izgubili svaki napredak u kolektivnom smislu, mogućnost da se intelektualno nadmeću sa drugima, jer su ti drugi više bili za ideju fizičkog istrebljenja. Dodir islamske kulture na prostoru Sandžaka sa četničko-komunističkim pogledima na svijet, od tog trenutka, doveo je do toga da se islamska kultura progonila, negirala, Bošnjaci kao narod poništavali, a jezik brisan i preimenovan, iako je još Kulin-ban pisao njime, iako je prvi rječnik sa prostora Balkana bio bosansko-turski, iz 17. vijeka.

U novijoj historiji Bošnjaka Sandžaka, nakon raspada Jugoslavije, Bošnjaci imaju priliku da u okviru Republike Srbije koriste svoj jezik – bosanski, uče o svojoj kulturi – bošnjačkoj i ispovijedaju svoju vjeru – islam, i to im zakon ove države garantuje. Sulejman Ugljanin je preuzeo odgovornost na sebe u dosadašnjem periodu implementacije bosanskog jezika i bošnjačke kulture na prostoru Sandžaka, iako mu od 2012. to pravo po zakonu ne pripada, jer je i nakon izgubljenih izbora za BNV uz asistenciju Koštuničinog režima ostao na čelu ove itekako važne institucije za Bošnjake.

Trasu puta kojim treba ići bošnjačko stanovništvo kao kolektiv – u kulturološkom smislu, podizanje novih samosvjesnih generacija, koje će biti garancija opstanka našeg naroda na ovim prostorima, jer je samosvjesnost direktno povezana sa fizičkim opstankom, i bez jednog nema ni drugog elementa – upravo nju ucrtava BNV. A školstvo je neizostavni dio tog puta, to je izvor sa kog piju djeca i u zavisnosti od toga kakav je on takvo je i “zdravlje“ te djece. Od toga zavisi budućnost našeg naroda! Jer onaj ko nije odgojen kako treba, ne može kasnije preuzeti ni emanet podizanja novih generacija i to je ništa drugo do ulazak u začarani krug iz koga kao narod izlazimo sve slabiji i kao lahke mete fizičko istrebljenje, a svjedoci smo da su se veliki zločini, do stepena genocida, dešavali našem narodu upravo usljed nedostatka svijesti o svojim vrijednostima, vjerskim i kulturološkim.

Ne može se u Čitanci za II razred gimnazije upotrijebiti izraz jugozapadna Srbija, a izbjeći izraz Sandžak, i govoriti o stručnosti, želji da se prosvijetle Bošnjaci, predanosti Bošnjacima, nezavisnosti itd.

Ne može se u Čitanci prikazati lik Poslanika Muhammeda, alejhisselam – to je nepoštovanje Boga!

Ne može se u udžbeniku muzičke kulture za VI razred govoriti o himni Svetom Savi kako svojoj himni – to je elementarno nepoznavanje bošnjačke kulture.

Ne može se u Udžbeniku prirode i društva za 4. razred govoriti o Nemanjićima kao o svojim precima – to je udar na Bošnjake i njihovu historiju!

Ne može se u Udžbeniku prirode i društva za 4. razred govoriti o teritorijama Republike Srbije, a ne ucrtati se Sandžak, niti se pomenuti – to je negiranje svojih vrijednosti!

Ne može se u tom istom udžbeniku govoriti o četnicima kao oslobodilačkoj grupi – to je ponižavanje svih onih bošnjačkih šehida koji su na najsvirepiji način mučeni i ubijani od strane četnika!

Ovo nisu greške koje se potkradu, ovo nije dječiji posao, iako je djeci namijenjen. Ovim im se udaraju temelji ličnosti, probošnjačke ili prosrpske, spremaju se za budućnost, svoju ili marginu tuđe! Ako je BNV pod vođstvom Sulejmana Ugljanina, a jeste, bilo nadležno da našoj djeci osvijetli stazu kojom trebaju ići, a ovo sigurno nije ni blizu toga, onda im je moralna obaveza da traže halala generacijama koje su prošle ovo gradivo i da se zanavijek povuku iz obrazovnog sistema, jer se ovako ne obrazuju Bošnjaci, već se ovako uništavaju.

Narod treba da zna, roditelji treba da znaju, da naša djeca imaju kapaciteta da budu na vrhu bilo koje sfere života, to smo dokazali u prošlosti, ali samo ako budemo svoji, potpuno svoji, ako budemo baštinili svoju vjeru, svoju kulturu, svoj jezik, birajući među sobom one koji imaju znanja i hrabrosti da povedu cijeli narod ka boljitku, a to jeste lista koju predvodi muftija akademik Muamer Zukorlić.

Glas islama 293, strana 8-9, Odbor za jezik i pismo SPP

[1]Muhamed Filipović, Riječ glavnog urednika u „Sandžački rječnik“, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2012, str. 14.

[2]Sulejman Aličković, Bogumili Sandžaka u „Enciklopedija sandžačkobošnjačke književnosti I tom“, El-Kelimeh; SBK, Novi Pazar 2014, str. 83-84,

[3]Muamer Zukorlić, O dobrim Bošnjanima u „Enciklopedija sandžačkobošnjačke književnosti I tom“, El-Kelimeh; SBK, Novi Pazar 2014, str. 63-78.

[4]Safet Bandžović, Iseljavanje muslimana iz Sandžaka, Narodna i univerzitetska biblioteka Bosnee i Hercegovine, Sarajevo 1991,