Naslovna Vijesti Akademik Muamer Zukorlić za Politiku: JEZIK BOSANSKI OPASNOST ZA SRPSKI? (1. dio)

Akademik Muamer Zukorlić za Politiku: JEZIK BOSANSKI OPASNOST ZA SRPSKI? (1. dio)

35
Objavi

Ustavom i zakonima sve precizirano
Bosanski jezik je maternji jezik više stotina hiljada Bošnjaka državljana Srbije, najznačajnije skoncentriranih na prostoru Sandžaka, ali koji žive i u drugim dijelovima Republike Srbije. Uslijed poznatih historijskih činjenica i događanja na Balkanu, pravni status ovog jezika na tom prostoru nekoliko puta je mijenjan, od perioda njegove apsolutne dominacije do 1912. godine pa sve do potpune zabrane i negacije od notirane godine pa do kraja dvadesetog stoljeća i današnjih nastojanja nosilaca tog jezika da se izbore za njegovu ravnopravnu upotrebu u obrazovnom sistemu i službenoj komunikaciji u javnim ustanovama, za šta postoje ustavni i zakonodavni okviri, ali i direktna opstrukcija implementacije stečenih prava od strane određenih ustanova i pojedinaca koji se stavljaju iznad zakonodavca.

Elementarna je nekultura miješati se nekome u njegovo vlastito imenovanje. Svako ima pravo odredi sebi simboliku imena. Nemoralno je i civilizacijski neprimjereno bilo kome spočitavati da se ne zove onako kako on sebe imenuje, već onako kako mi želimo da se zove. Kada se upoznajemo sa nekim i kada nam kaže svoje ime, minimum pristojnost nalaže da ga oslovljavamo onako kako je sam iskazao. Ukoliko neko prelazi te granice moralnosti, pristojnosti, opće kulture i civiliziranosti, onda se uspostavljaju pravila koja ga usmjeravaju i obavezuju na iste. Tako je i u ovom slučaju međunarodnim i evropskim konvencijama, Ustavom i zakonima sve detaljno precizirano, i tu apsolutno nema prostora za bilo kakvo drukčije ponašanje niti tumačenje.

Ustav Republike Srbije, iako nepovoljan za Bošnjake i ostale nesrpske narode u načelu, daje garancije manjinskim narodima i zajednicama u pogledu zaštite njihovih posebnih prava u skladu sa najvećim evropskim principima i konvencijama, što je detaljno tretirano i Članom 79 ovog najznačajnijeg pravnog dokumenta u kome se kaže:

Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na izražavanje, čuvanje, njegovanje, razvijanje i javno izražavanje nacionalne, etničke, kulturne i vjerske posebnosti; na upotrebu svojih simbola na javnim mjestima; na korišćenje svog jezika i pisma; da u sredinama gdje čine značajnu populaciju, državni organi, organizacije kojima su povjerena javna ovlašćenja, organi autonomnih pokrajina i jedinica lokalne samouprave vode postupak i na njihovom jeziku; na školovanje na svom jeziku u državnim ustanovama i ustanovama autonomnih pokrajina; na osnivanje privatnih obrazovnih ustanova; da na svome jeziku koriste svoje ime i prezime; da u sredinama gdje čine značajnu populaciju, tradicionalni lokalni nazivi, imena ulica, naselja i topografske oznake budu ispisane i na njihovom jeziku; na potpuno, blagovremeno i nepristrasno obavještavanje na svom jeziku, uključujući i pravo na izražavanje, primanje, slanje i razmjenu obavještenja i ideja; na osnivanje sopstvenih sredstava javnog obavještavanja, u skladu sa zakonom.

(Nastavit će se)